Dario Kliba – Cilj mi je uvijek bio pobijediti!

Odlučnost, besprijekorna točnost, usredotočena stručnost i veseo duh karakteristike su kojima se ukratko može opisati osobita ličnost Daria Klibe, trenera Jedriličarskog kluba Clivo.

Dario Kliba

S Dariom upoznala sam se prije tri godine i susrela se tako sa svijetom jedrenja. Doznala sam o značenju pozitivnog straha pri izgradnji jake osobnosti u vrlo ranoj dobi jedriličara, o značenju koje stručan trener ima u životu jednog pojedinca, o jakom duhu koji pobjednike vodi u borbu protiv nezgodnih vremenskih prilika u doticaju s tako privlačnim, a opet opasnim, morem, o fizičkoj pripremi kojoj se sportaš mora podvrgnuti da bi zadovoljio druge, a ponajviše sebe, te o dobroćudnim aspektima koji sport poput jedrenja donosi sportašima ali i običnim gledateljima.

Klibin moto nije samo prisustvovati. On uvijek želi pobijediti i to ga čini vrhunskim sportašem. Vrlo rano u svom životu Dario je stvorio viziju što želi biti u životu. Odlučio je postati ono što mu je nedostajalo u sredini kojom se kretao. Odlučio je postati stručan trener jedrenja, odnosno osoba koja će pomoći mladim talentima razviti se u vrhunske sportaše s profesionalnom podrškom. Za njega ne postoji na pola odrađen posao. Dario voli cjelovitost i to želi ponuditi svojim članovima. Ulaže u sebe i svojom motivacijom pokreće druge.

Laganim razgovorom tijekom jednog sunčanog dana preispitala sam ponovno Daria i otkrila nove zanimljive pojedinosti vezane uz njegov život, ali i uz jedrenje.

U nastavku slijedi naš zanimljiv razgovor.

Pričaj mi malo o jedrenju. Što je za tebe jedrenje?

  • Teško je opisati nekome tko to nije probao. Svatko tko se bavi nekim sportom, nešto ga je privuklo u tom sportu. Kad sam počeo, dvije godine sam išao protiv svoje volje. To je bio velik strah koji sam morao premostiti. Krenuo sam gore na Verudeli, na parkiralištu. Davno je tamo bilo rolanje. Svi su išli tamo. To je bilo onda aktualno. Pitao sam se kamo ću ja. Nogomet sam htio oduvijek, ali ne. Morao sam i ja tamo. Sedam dana sam trenirao to rolanje nakon čega je slijedila trka. Kako sam po prirodi natjecatelj, otišao sam odmah na trke. Došao sam zadnji.. Mi klinci imali smo samo jedan krug. Pri prvom zavoju sam se stresao, digao sam se pa se stresao. Ljudi su me sa strane bodrili, a ja sam se posve polomio. Samo sam grabio bez tehnike. To je za mene bilo svjetsko razočaranje te si nisam dao ni tjedan dana više da to naučim. Onda sam se spustio niz brdo, jer smo već tada imali brod na Bunarini. Prvo je bilo neko pokazivanje, pa šetanje oko brodića, pa sam gledao kako oni to rade i onda je lagano krenulo. Tamo je bio jedan stariji čovjek. Rendi se zvao. Uvijek je držao dvadeset ili trideset klinaca na kupu i vodio školu jedrenja. Super je to radio. Nakon dva mjeseca bilo mi je već pomalo dosadno, ali je to bilo odlično za tu neku prvu razinu. Ljudi su mi govorili: “Ti si talent! Tebi to super ide! Ti ćeš biti svjetski prvak jednog dana! “. Jednostavno nisam vjerovao. Ušao sam onda u jednu veću i jaču grupu i onda su krenuli i problemi, kao što je treniranje i po zimi te se pojavila i fobija od jakog vjetra. Digao bi se ujutro, gledao kroz prozor i očima snimao koliko se grane njišu. Znao sam i glumiti da mi se spava samo da ne bi išao na trening. Tu mi je otac bio prelomnica. Došao sam na neki nivo relativno brzo i naravno gušt je pobjeđivao sve dok ne bi jako puhalo. Mislio sam onda da ne mogu i to mi je bilo jednako neuspjehu. Cilj mi je uvijek bio biti prvi. Kad bi bio jaki vjetar, radije bi pedalirao natrag nego bio peti, sedmi ili u krajnjem slučaju zadnji. Bilo me strah od vjetra samo zato što radi njega ne bi mogao postići to što sam htio. Rješenje toga bilo mi je da se tim ne suočim. No, kad se to prelomilo, išao bi svaki dan tamo. Izmišljao bi sam treninge. Štogod da radim, radim za sebe. Uživao sam u pobjedama, pa odlasci na Europsko pa na Svjetsko prvenstvo.

    Sport kao sport, jedrenje ne mogu opisati. Tu je toliko stvari u jednoj. Toliko je kompleksan da ga je stvarno teško opisati. Razumijem jednog judaša, jednog odbojkaša i ostale sportaše. Sve su to za mene natjecatelji, ali smatram da ne proživljavaju u svom sportu ono što se može proživjeti u jedrenju. Ovo nije kontakt sport, ali ima jako puno parametara. Boriš se paralelno s prirodom i s protivnicima. Možemo reći da je to sport poprilično mentalan, ali važna je fizička spremnost natjecatelja. Ako nisi mudar, možeš bi i ekstremno jak kao neka životinja, ali teško ćeš doći do željenog rezultata.

This slideshow requires JavaScript.

Koliko je tu bitna tehnika?

  • Tehniku moraš imati, ali je taktika, po meni, u ovom sportu na prvom mjestu. Vjerujem da i oni koji šprintaju i trče taktiziraju kako bi dali svoj maksimum. Ovdje možeš davati maksimum, ali ako ideš u krivom smjeru ne ideš dobro.

Koliko prehrana utječe na spremnost natjecatelja?

  • Puno, posebice kad se radi o natjecanjima koja traju duže vrijeme. Sad je bilo Svjetsko prvenstvo u Omanu od olimpijske klase i trajalo je sedam dana. Tih sedam dana isploviš na more u deset ujutro i vratiš se u pet popodne. Ne možeš si tamo na pola vremena uzeti vilicu i nož i pojesti ručak. To su ogromni šokovi za organizam. Još se zna dogoditi da i vjetar jako puše i stvara nevjerojatan napor tijelu. To je kao da svaki dan trčiš triatlon.Mislim da se za to ne možeš spremiti. Kad si doma i da ideš jedriti osam dana kao budala nećeš moći dati onaj maksimum. Za taj maksimum imaš nekog pored tko će te tjerati. Na regati to je protivnik. Fizički napor je poprilično sličan onom koji imaju triatlonci i sad si možemo samo zamisliti kako bi bilo triatloncima da trče svaki dan. To je ludo! Nikad nisam uspio dostići tu razinu jer sam narastao mali i ne mogu imati adekvatnu težinu pa se nisam mogao naći u niti jednoj klasi. Žao mi je što sam morao ranije prestati. Sve sam to razumio jako rano i rekao sam samom sebi da idem studirati pa ću možda onda jedan dan biti dobar trener i pomoći onima koji budu imali dobru predispoziciju.

Jesi li dosad, kao trener, naišao na nekog sličnog sebi u mladosti?

  • Tin Gmitrović. Isto ga zanima samo prvo mjesto. Učljiv je. Ako se ide trenirati i deset dana u komadu, on će ih odraditi i neću mu dojaditi. Detaljan je, pedantan, radi na kondiciji i na svemu što treba. On je kompletan. Recimo, ako gledamo razmišljanje mase, ako je netko talentiran za jedrenje, nećeš ga natjerati da radi na masi jer će reći da mu to ne treba. Tin nije takav. Tin zna da mora biti kompletan već sada. Tako, u biti, razmišljaju pravi sportaši. U njegovim sam godinama već znao da ću ići na DIF. Treninzi su mi bili dosadni, monotoni i uvijek isti. Bojao sam se jakog vjetra jer me fizički nitko nikad nije dobro pripremio. Gledao sam kako me protivnik dobiva samo zato što nemam snage, a ne zato što zna više. To mi je strahovito išlo na živce. Godine 1994. imali smo Svjetsko prvenstvo u Italiji. Od šest dana prvenstva, tri dana je užasno puhalo, a tri dana je bilo srednje lagano. Nakon prva tri dana, bio sam negdje na pedesetom mjestu i onda nakon druga tri dana sam skočio na deseto mjesto ukupnog poretka. Godinu kasnije u Finskoj, opet je puhalo na početku prvenstva pa je kasnije došlo do onog što nama paše. Prvi dan sam bio na 74. mjestu, a na kraju sam završio treći. Da sam bio snažniji, mogao sam biti bar stepenicu više na poretku. Kao klinac primjećivao sam da ljudi koji mi pomažu nisu stručni. Tada sam odlučio što ću biti u životu.

This slideshow requires JavaScript.

Koliko je stručnost u tvom poslu bitna?

  • U jedrenju, ako ne paziš, možeš i povrijediti dijete. Jako su velika opterećenja na kičmu. Ako mu ne stisneš trbuh i leđa, a on se zbog glave koja ga tjera stavlja u taj položaj, onda mu trup ne drži pravilno ostatak tijela i onda mu automatski radiš loše. Mislim da se većina trenera dosta igra s onim što rade i da su neodgovorni. To je u biti krivo društvo koje dozvoljava nestašnima da i dalje bivaju u sportu. Stalno se priča kako bi se to trebalo promijeniti, no znamo da se to neće nikada promijeniti.

Rekao si da si kao mali htio trenirati nogomet. Što je s nogometom sada?

  • S obzirom da mi svi sportovi leže, mislim da bi mi i nogomet ležao. Završio sam DIF i mislim da nisam proveo s nijednim sportom više od mjesec dana, čak mislim sam judo i hrvanje položio prvi u mojoj generaciji. Proletio sam kroz to. Mislim da bi mi nogomet ležao kad bi igrao u nekom dijelu momčadi. Možda ne baš napad, ali negdje u sredini sigurno.

 

Da se možeš vratiti natrag, bi li odabrao biti nogometaš ili trener?

  • Kad bi se vratio natrag, bio bi sportaš prije svega. Napravio bih neke stvari drugačije. Težio bi k tome da budem profesionalni jedriličar.

Koja je razlika u investiciji jedrenja i nogometa?

  • U nogometu veliku ulogu imaju menadžeri i prodaja igrača. Kod nas nema menadžera i ako si dobar, put ti je direktan. Oprema ti može biti problem za nabaviti, no mora biti zaista toliko stara da bi te hendikepirala za dobar rezultat. Ako si stvarno dobar i želiš doći do nekog nivoa, prepoznat će te i ako želiš dalje ići u tom smjeru, moraš samo završiti u prave klubove koji će te pratiti.

Jesi li primijetio razliku u interesu za jedrenje u zadnjih par godina?

  • To ovisi o osobi koja vodi. Ako osoba koja vodi ima energije i uspije razumjeti što pojedina osoba želi, jeli to rekreacija ili profesionalno jedrenje, onda će to ići. Ako ne ponudiš oboje, onda će interes s vremenom pasti. Mislim da bi jedan klub trebao sve zadovoljiti.Malo nam je teže dobiti djecu jer ovaj sport nije toliko praćen putem televizijskih programa. Podijeliš 1000 letaka i dobiješ ih desetak. To je neki omjer koji je strahovito malen. U drugim sportovima treba samo paziti na termin kad će se zvati djecu. Nek se ide krajem petog mjeseca, kad se igra Liga prvaka, tražiti polaznike za školu nogometa, odaziv će biti velik. Ne zato što možda to ta djeca žele već očevi žele vidjeti svog sina kao novog Ronalda da ga gleda na televiziji. Ja ne mogu nikad. Kadgod da bi išao, njima je s televizijom mozak ispran nečim drugim. Jedini način s kojim mi možemo privući djecu je preko njih koji su tamo kao članovi kluba, a smatram da je to i najbolji. Većinom se ipak povećava broj preko braće i sestara.

Kako ti je otkako si otvorio svoj klub?

  • Teže je budući da sam se počeo razvijati u vremenu kad u Hrvatskoj nema novaca. No, odlično mi je. Puno mi je lakša organizacija raznih aktivnosti. Nedavno smo imali kamp od četvrtka do nedjelje. Potrošio sam svega deset sati na organizaciju. Ne moram čekati tuđe odgovore jer sve sam odlučujem i automatski trošim puno manje energije.

This slideshow requires JavaScript.

Kako gledaš na Facebook i na modernu komunikaciju današnjice?

  • Prezirem Facebook, ali na kraju imam svoj profil kao klub zato što je to nemilosrdno sredstvo za popularizaciju. Inače, ga nikad ne bi imao. Facebook je loše utjecao na društvo kao i ove sve druge stvari. U jednu ruku je dobar. Ima svoje neke prednosti. No, u globalu, ne vidim pozitivne karakteristike. Manje je druženja. Kolikogod možeš putem Facebooka i sličnih spajalica vidjeti ljude koje nisi, radi udaljenosti, vidio godinama, no više ne vidiš nekog da sjedi na zidiću i da se zafrkava s vršnjacima. Nedostaju najosnovnije stvari. Ponekad se mi na treningu križamo kako klinci imaju dvije lijeve noge, ne znaju pucati na koš, ne znaju se penjati kako bi brali šljive. Mi smo se služili tim nekim banalnim stvarima koje su nam pomogle pri koordinaciji. Klinci se danas druže samo putem tih nekih virtualnih igrica. To je stvar današnjice i ne možemo pobjeći tome, no ipak je to malo ekstremno. Sjećam se vremena kad bi igrali karte u kombiju. Bilo bi dugo putovanje, spustili bi srednji red siceva i to bi nam poslužilo kao stol. Putem igre s kartama naučili smo se snalaziti, što je jako bitno i u jedrenju. Nas je ponekad pedeset, a zna biti i devedeset, brodova na startu. Pa htio, ili ne htio, moraš se snaći. Stoji ti tamo jedna bova milju daleko i imaš milijardu načina kako doći do nje i ti svi protivnici imaju svoju taktiku kako doći do nje. I sad se ti snalazi. Svi da bi došli prije tebe, moraju te na neki način zaustavljati. Tu vidiš koliko je netko domišljat. Prostorna orijentacija je veliki dio.

Tko se bolje snalazi, cure ili dečki?

  • Bili su radili studiju na DIFu o sportovima na vodi. Bili su uključeni kajak, surf i jedrenje. Prema statistici koju su provukli kroz sve te ocjene, cure su imale bolje ocjene, posebice kod surfa. Imaju valjda bolju koordinaciju i mogu bolje odraditi te neke elemente jer, htio ili ne htio, ravnoteža je u pitanju.Snalaženje u prostoru je tehnički dio koji moraš odraditi. No kad se gleda ona baza s kojom će se ono osnovno proći, tu prostor i nije toliko važan. Cure to lijepo izbalansiruju. Muško to odmah primi sa snagom, pa ga previše napuni i onda naravno leti. Kroz moje trenersko iskustvo, mogu reći da nema pravila. Cure ranije sazrijevaju. Prije dobiju i na težini što je za nešto pozitivno, a za drugo negativno. Pri tehničkim elementima od velike je pomoći ako si malo teži i one to brzo savladavaju. U petnaestoj godini su svi već formirani, i cure i dečki. Kad se skuliraju i premoste sve strahove, to njihovo jedrenje izgleda zaista dobro, a to snalaženje im sigurno pomaže i dalje u životu.
Oglasi

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s